Bude nas. Djedovi spremni. Umorni, sanjivi, teško da se stoji na nogama. Miraša i Milijanu zamotavaju u neke pocijepane dekice. Tata Miraša na vrat, Milovan Milijanu u naručje. Sve je spremno, premda nema šta da se sprema. Sve što imamo visi na nama. Malo suđa u mom rancu još se čuje i osjeća. Prsti provirjeli kroz kožnjake, laktovi ispali, koljena svickaju kroz raspale nogavice. Kolona uhvatila korak, mili tužno i neosjetno. Tata me prihvatio jednom rukom i manje-više vuče me. Stiješnjeni jedno uz drugo, skoro bez daha hvatam korake.

Tata prekide tišinu, obraća se djedovima.

„Na poslijednjem odmoru je izvršena neka vrsta reorganizacije, određeni su pravci kretanja tri brigade Drljevićevih snaga i već su sve napustile prostor i pošle u određenim pravcima. Nama je naređeno da preko Božjakovine idemo za Bjelovar što je otprilike osamdeset kilometara do tamo. Priličan broj izostalih nas je sustiglo, ali su mnoge humke ostale zauvijek tamo gdje su mučenici duši našli odmora.“

„Znači, moj sine, bijeda ne dozvoljava da se kolona ‘umki prekida“, kaže majka Vasilija. „‘Umke kroz Bosnu i snjegove, ‘umke preko Lijevča Polja, ‘umke kroz ovu ‘Rvatsku. Smrt zaredila pa samo glođe i sije crnogorsku mladost. E, vala, mislila sam da će to prestati sa proljećem, ali izgleda ništa od toga, naše proljeće je prošlo ili nam neće nikada doći. Ovo proljeće ništa bolje nego zima sije sumor i prosipa mladost. Nema više ništa da želimo, čak su i želje pro‘ujale kao komski vjetrovi. O molbama da i ne govorim, jer i molbe mogu da dozlogrde, mogu da dosade, pa i od nji‘ nema koristi…

Po prvi put, moram vam, moji dragi đeveri, nešto reći, žalosno ali istinito. Došlo mi je da pomislim da bi bilo najbolje da nas sve redom sudbina zakopča u svoja njedra, da završimo sa ovom bijedom. Ne mogu više da gledam ovu đecu. Ovo je bol koji ne mogu više da izdržim. Duši me nešto u prsima, a to je sigurno nji‘ov izgled, nji‘ov umor, nji‘ova bijeda, nji‘ove uvele noći, nji‘ova jadna i umorna svitanja, nji‘ovi žalosni dani. Odavna sam zamrzjela sunce zbog ’saveznika‘, odavna sam ugasila pogled put plavih nebesa. Kad sviće molim se da nije vedro, da nema sunca, kad mrče molim se da ne mrče jer nemamo vremena za odmor. Uvijek naprijed. E, pa šta će i ovakav život?“

„Neka Vasilija, nemoj tako, jadna“, prekide majku Gajo, „nemoj, sve će biti bolje. Jest, teško je gledati ovu jadnu kolonu mučenika a pogotovu ovu našu jedinu nadu, ovu mladost, ali vremena su takva. Siguran sam da će mnogo nas proći, zaspati i nestati, ali ipak vjeruj kao što si ti dosada vjerovala, ostaće dosta, najvjerovatnije njih petoro đece, a mnoge familije ođe sa nama imaju dvoje, troje, četvoro, petoro đece. Pa nije Gospod riješio da sve zbriše, da sve uništiti. Ne mogu vjerovati, Vasilija, uvijek si nas hrabrila, jer smo i mi padali u potištenost, dizala si nas iz prašine, junački hrabrila, umiljatnošću budila iz teških snova, vraćala nas u život. Pa, nemoj da‘ko da huliš na Boga i našu sudbinu. Vrati se gđe si bila i to sa duhom, snagom, ljubavlju. Ja sam siguran za dugo godina i vremena bićeš stub ove velike familije.“

„Slažem se sa tobom, Gajo“, upada Radovan, „protrčimo, moja Vasilija, kroz ove naše četiri i više godina. Sve preživjesmo, sve muke i patnje, sve zime, snjegove, borbe, bijesne ledene rijeke, preživjesmo Lijevče Polje, ne svratiše nas u Jasenovac, pa evo i danas smo u snazi, u zdravlju, i danas smo svježi i spremni da sve prebrodimo. Teško jeste, bijedno jeste, gladno jeste, ne može biti gore, jeste, ali to je ono što nas održava, to je ono što nas vodi kroz muke, pa sve preživljavamo. U tome i jeste veličina, snaga i moć, mislimo da je sve nestalo, ali ona je tu, snaga je u nama, samo što nam bijeda ne dozvoljava da je vidimo. Bijeda nas dovede, kao što ti malo prije reče, dovede nas do kraja, ali ta skrivena snaga lomi bijedu, pobjeđuje i tako idemo naprijed. I siguran sam, kao što reče Gajo, bar će naša omladina preživjeti. E, kad sam siguran u to, onda nema više čega da se plašimo. Neprijatelja se ne plašimo, mitraljiranja se ne plašimo, e pa onda ni smrti se ne plašimo. Što nam je suđeno, biće.“

 

Pokret – pravac Bjelovar

Poslije zadržavanja nekoliko dana u Lupoglavi, opet je prihvaćeno naređenje. Naprijed za Bjelovar. Niko nije čuo za Bjelovar, niti zna gdje se to mjesto nalazi, ali nikada se i ne pita za imena, samo naprijed, a o tome neko drugi vodi računa. Noć se spušta, redovi izbjeglog naroda već u kolonu i čeka komandu „Naprijed“.

Čitavu noć se pješači, umor, glad, mrak, strah sa nama u koloni. Slušajući šta se radi sa zaostalim i zalutalim, osjećam kao da idemo kroz afričke zemlje, gdje ljudožderi završavaju prirodni posao, kako to sinoć objasniše moji istoričari. Strah se uvukao u kosti. Svaki žbun, svaki šumarak, krivina, uspon, nagib, sve mi liči na neprijatelje, kao da vidim strijele uperene u naša prsa a iza strijele sijaju crna namaskirana lica, a zakrvavljene oči gore kao plamen koji vreba da sve sprži.

Djedovi bez riječi grabaju kroz gustiš noći. Nema više ni poziva „Milić ide, Miro ide.“ Idi ako ti se ide, a ako ne, ostani i odmaraj svoju bijedu, dok strijela ne uleti i završi sa mučenjem. Idu moji djedovi, tu i tamo po koji uzdah, po koja želja: „Daj Gospode, završi sa ovim mukama“; po koja napomena: „Još malo, pa će biti dobro.“

Nebo se zakitilo zvijezdama, prosule se po nebesima, svickaju, gase se, druge ubuljile u nas i ne trepću. Mnoge zalutaju, odlete, rep im se vuče za njima i nestanu, mala eksplozija i izdahnu. Mjesec uhvatio svoj kutak i na svom putu posmatra jata zvijezda. Vjerujem da se uplašio od tolikog broja zvijezda, udahnuo duboko i ne smije da izdahne da ne bi poremetio tišinu zvijezde. Podsjeća me na moj strah od kojekakvog žbunja, drveća iz kojih mogu izleteti ljudožderi.

Primjećuje se da Mjesec prilazi vrhovima planina gdje će nestati, a zora najavljuje jutarnje svitanje. Svježina priteže, kapci se priklapaju, a noge i dalje broje metre ove izbjegličke kuge.

Prije rađanja Sunca stigli smo u sijelo Božinci. Nastanili smo se u nekoliko sela. Razmjestili smo se po štalama, u kuće se ne smije ulaziti. Štale pune sijena i slame, dobro su nam došle za odmor.

Tata je kupio malo hrane kod domaćina. Priča nam da se domaćin uplašio ovolikog naroda, pa nije mnogo obraćao pažnju na zaradu, samo u nekom smislu da nas zadovolji, pošto mu je tata objasnio da su ovo srpski četnici. Po izgledu lica, tata napominje da gazda nije bio mnogo oduševljen sa nama, ali nije negativno ni reagovao. Siromah čovjek, nije znao da sa nama nema ni jednog ratnika, izuzimajući trećepozivce koji su i dalje nosili svoje puške. Znači, dosta mu je bilo kad je vidio puške da mu umre duša od straha.

Boravili smo u Božincima i u drugim selima sve do 4. maja. Prvog jutra razmiljeli smo se po selima. Izgledamo kao Cigani, golotinja nije skrivala bijedu, a bijeda je označavala patnike iznemoglog izbjegličkog naroda Crne Gore.

Sretamo kolone naroda, dolazi nam u susret iz suprotnog pravca. Hrvatske izbjeglice, natovarena konjska kola, skoro do nebesa. Kola vuku po dva, po četiri konja. Gledao sam dva upregnuta konja, dva vola ili dvije krave, ponekada kravu i vola, šta se imalo, ali nikada nijesam video upregnuta četiri konja. Sve ide u pravcu Zagreba, kako kažu, bježe od Rusa i partizana. Nailaze čitave kolone otuda od Bjelovara. Žene, djeca i starci bježe, ali u boljoj snazi nego mi. Oni su tek počeli bježaniju, sa dosta hrane; vire dušeci, ćebad, vreće brašna. Čak se primjećuju i suhe pršute.

„Pa šta je ovo, ljudi“, pita Miaile, „mi smo na putu za Bjelovar a ovaj narod bježi odande, kuda mi idemo?“

„Ni meni nije jasno“, kaže Gajo, „ovo nešto nije u redu. I mi trebamo da idemo za Zagreb, a ne tamo u suprotnom pravcu, za taj Bjelovar.“

„Đe je Branko“, pita djed Veko, „da ode tamo da pronađe onog kapetana Milatovića, pa skupa da se vidi o čemu se ovo radi, zašto mi idemo za Bjelovar a ‘rvatske izbjeglice za Zagreb.“

„Branko je otišao sa Milošem i Bojom tamo đe je komanda“, kaže Milija.

„‘Ajde Radovane, sa Milovanom, pronađite Branka, porazgovarajte, neka se pronađe prava istina, ako istine ima ovih dana“, ponovo će djed Veko. Svi u čoporu, zabrinuti gledamo nepreglednu kolonu konjskih kola, fijuču bičevi, cijepaju se konjska leđa, viču kočijaši, žuri povorka. Djeca, žene u kolima. Vidi se, narod bježi od nekog. Hrvatski narod ne bježi sigurno od ustaša. Vjerovatno je istina, bježe od Rusa i partizana.

Iščekuje se povratak, vrijeme prolazi, neizvjesnost se uvukla u kosti. Bogami, pravo da kažem, bar se meni ušunjao strah u dušu, strah od partizana a još veći strah od tih Rusa. Čulo se da i oni nijesu na srpskoj strani. Istoričari kažu da smo skoro isti narod, iste vjere i istog vjerovanja, jedino što ovi Staljinovi Rusi ne mare mnogo za vjeru i bratsku krv, isto kao i naši partizani. Prema tome, nije važno u čije ruke padnemo, srpskih partizana ili ruskih Staljinovaca. U mom razmišljanju me prekide grupa ljudi koja se primiče našoj košari. Vidim tatu, ujake Miloša i Boja. Sa njima su Radovan i Milovan te nekoliko vojnika. Među njima prepoznadoh onog komandanta izbjeglog naroda.

Pozdravi, rukovanje, upoznavanje. Čujem tog Milatovića: „Pomoz‘ Bog, braćo!“

„Bog ti pomogao, sine“, otpozdravi Gajo, “dobro nam došao“.

„Da ne bismo odugovlačili, moji dragi stričevi, pošto ima dosta stvari o čemu da pričamo, ali je najvažnije da objasnim koliko mogu i znam o našoj situaciji. Izgleda da je u sijelu Božjakovini neko namjerno izdao naređenje da mi, izbjegli narod, lakši ranjenici i bolesnici kao i trećepozivci, idemo za Bjelovar iako se znalo da su Bjelovar Rusi već zauzeli.

Znači, poslati smo Rusima u ruke, u naručje, u zagrljaj. Oni koji su imali namjeru da nas skrenu put Jasenovca i da nas tu likvidiraju, zahvaljući majoru Janičiću nijesu uspjeli, ali nekom varkom su nas uspjeli poslati na ovaj pogrešan put. Namjera je bila da se Drljević i Pavelić oslobode pomenutih naših grupacija.

…Sad sam tek shvatio zašto su poslate sve tri Drljevićeve brigade u tri različita pravca. Neko od Drljevićevih ljudi, vjerovatno skupa sa ustašama, iskoristio je odlazak vojske i nas poslao u ovom pravcu. Sve je jasno, poslati smo na milost i nemilost svih onih koji nam žele kraj…

Zahvaljujući ovom hrvatskom narodu, hrvatskim izbjeglicama, doznali smo istinu. Branko i ja nijesmo mogli dobiti vezu sa majorom Janičićem, kako bi nas sreo i vratio nas na pravi put, kao što nam je pomogao kod Jasenovca, te smo nas dvojica riješili da se pod hitno vratimo odakle smo došli.

Idemo ka Zagrebu, preko Dugog Sela, računajući da nas niko neće ubijati pri prolazu grada. Sa nama je mala grupa vojnika, dovoljna za držanje reda i kolone, zato sam došao da vas trećepozivce zamolim da se prijavite u jedinicu i da nam pomognete da vratimo ovaj narod srećne i žive. Tačno je, moramo izvršiti hitnu evakuaciju ovih sela i što prije nestati, dok nas partizani i Rusi nijesu namirisali i pohvatali.“

„Gospodine kapetane, pristajemo, odmah se prihvatamo svoje dužnosti koja nam je već poznata. Vrlo rado i sa zadovoljstvom ćemo stati na braniku ove sirotinje. I ovako vidimo da smo pri kraju, pa bar taj kraj neka bude častan i uzvišen u odbrani naroda.“

„Hvala vam, sokolovi! Još jedno da napomenem, molio sam Branka da se prihvati komande, ali je kategorički odbio. Kaže, dobio je naređenje od Vojvode da se stara o familiji i da je oslobođen svih dužnosti. Ne želi da prekrši Vojvodino naređenje. Napomenuću da je Branko sa nama, njegovi savjeti i pomoć su za sada dosta. Imam jednu dobru grupu vojnika, među njima i ove vaše rođake, Miloša i Boja. Razumiju se oni u ratnim vještinama, pa sa njima ćemo pokušati najbolje da nam sve živo i zdravo stigne do Zagreba“, završi komandant, pa ode sa Milošem, Bojom i mojim djedovima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *