Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo sedmi – SUDBINA „BATALJONA SMRTI“ I VOJVODE PAVLA

0

Mršavi, umorni, vjerovatno i gladni, podsjećaju me na olinjave proletnje vukove. Ujaci Miloš i Bojo su nas napustili na Lijevče Polju, pridružili se „Bataljonu smrti“ i pošli sa vojvodom Pavlom. Sa njima su pošli i druga tri naša brata Milan, Milo i Mitaš.

Niko se ne usuđuje da počne razgovor, jer njih dvojica sigurno znaju nešto više o sudbini vojvode Pavla i „Bataljonu smrti“. Ali, pitanja o zdravlju, o putovanjima, o borbama, predajama i tome slično su se ukratko završila.

 

Kud ide „Bataljon smrti“ – Bog sam zna

„Đeco naša“, kaže djed Veko, „o nama nema šta da pričamo, evo svi smo u životu. Prošli smo svašta, predali se, postali zelenaši. Izgubili čast, izgubili ponos, izgubili krunu, a kao što vidite, pritisnuti Drljevićevim kapama, bolujemo nepreboljivu bolest. Ali podnosimo, i jedino što je ostalo je da podnosimo dokle se može, od toga ne možemo ništa više tražiti. Ukratko o nama. Nas više interesuje vaša priča, vaš put poslije našeg rastanka na Lijevče Polju i vaša sudbina. Pošto ste nas obradovali vašom pojavom, a čuli smo da se Vojvoda predao, pomozite nam da tu sudbinu njegovu a i vas svi‘ s‘vatimo. Pričajte nam“.

Ujak Bojo izvadi kutiju sa cigarama, ustade i od djeda do djeda podijeli svima po cigaru. Djed Milija sav radostan, izvadi svoje kresivo, pronađe malo truda negdje u ćošku svojih suknenih pantalona. Namjesti trud na kresivo, kresnu jednom, pa drugi put, trud prihvati.

„Skidam ti ovu Drljevićevu kapu i čestitam za takovo znanje sa trudom“, kaže Milić, a trud od ruke do ruke, cigare zadimiše, dim uz cerove grane pa gore ka nebesima i u susret „saveznicima“.

„Momci“, upade Milovan, „nemojte da duvate dim u visine, jer ga mogu namirisat ’saveznici‘ pa bruka“. Malo smijeha ublaži naš bol.

„Poslije našeg pozdrava u Razboju na Lijevče Polje, naš ’Bataljon smrti‘ usiljenim maršom je kreno put Vrbasa. Išli smo jedno vrijeme uzvodno, onda je palo naređenje da se pripremimo za prelazak Vrbasa sa lijeve na desnu obalu rijeke. Sa nekoliko čamaca smo se prebacivali. Dosta nas koji smo znali da plivamo pridržavali smo se jednom rukom za ivice čamaca, i natčovječnom upornošću smo prelazili divlju rijeku koja je nosila i drvlje i kamenje. Rijeka je svojom snagom otimala junake koji su se bez riječi, bez jauka borili sa podivljalim talasima nadošlog Vrbasa. Dosta njih je uspijevalo da se ponovo uhvate za čamce, ali mnogi su otišli u nepovrat. Nestajali su junaci u valovima podivljalog Vrbasa. Još se nije prebacio čitavi ’Bataljon smrti‘, a ustaške snage su nas pronašle, pa je počela krvava borba na lijevoj obali.

Izlazeći na desnu obalu nas su čekali partizani, ali snaga naša, dobro naoružani a spremni na smrt, ništa nas nije zaustavilo. Poslednji su se junaci prebacili. Partizane smo razbili i nastavili put ka Banja Luci. Poslije proboja partizanskih snaga, došlo je do željenog i potrebnog odmora. Ali taj odmor će nas koštati skoro raspada ’Bataljona smrti‘. Tu nam ispričaše da je Vuk Kalait odlučio da ne nastavi put sa nama nego da se preko Bosne vraća tamo put Zlatara. Tako nas je napustilo oko trista boraca Mileševskog odreda… Oslabljeni, ali zakleti svom Vojvodi sa riječima ’u vatru, u vodu, u smrt ako treba‘, krenuli smo na dalji put…

Prepriječila nam se ledena, mutna i hladna planinska rijeka Vrbanja. Sa teškim naporom smo je gazili, padali, ustajali, ruke za ruke, vezali se u grupama, pomagali jedni drugima. Ta ljudska veza pritegnutih šaka bila je neprekidna, tako jaka i čvrsta kao što je i naša data zakletva bila jaka i nesalomiva. Nijesam čuo da je neko ostao da vjekuje u Vrbanji. Neprijatelji nas nijesu čekali na lijevu obalu, ali smo tu sreli majora Tešanovića i majora Vranjaševića, komandante bosanskih četnika…

Svi smo bili srećni sa ovim susretom, nadali smo se da će nam ta pridodata snaga bosanskih četnika omogućiti lakši i brži proboj u pravcu Bihaća i dalje. Uglavnom, kako nam moj brat Mitaš objasni, cilj je da se zaobiđe Hrvatska i da se opet sretnemo sa vama negdje u Sloveniju. No ni taj susret i pokušaj dogovora nije uspio, pošto su Bosanci riješili da ostanu u Bosnu sa napomenom da im ustaše nijesu mogli ništa za skoro četiri godine, pa neće ni partizani. Ostali su pri svojoj i ostali zauvijek na svojoj bosanskoj zemlji.“

„Miloše, sine, da li nam znaš reći“, pita djed Veko, „zašto i Kalait i ta dva Bosanca ne poslušaše Vojvodu, pa da skupa prođu teškoće i muke zajednički, bratski, složno, kako treba, a ne u grupicama da idu na klanice“.

„Striko Veko, ne znamo“, upade ujak Bojo, „naše je da damo sve od sebe jer smo na to pošli i taj smo put prihvatili. Poslije našeg rastanka sa braćom Bosancima, nastavili smo put, u polukrugu smo zaobišli Banja Luku, pošto je ona bila utvrđena i okovana ustaškim rovovima i jakim snagama. Ponovo smo prešli rijeku Vrbas kod mjesta Gornji Šeher. Našli smo sklonište pokraj puta Banja Luka – Mrkonjić Grad. Nijesu se mogle uspostaviti nikakve veze između četničkih snaga u Sloveniju niti snaga čika Draže.

Zato nam stiže naređenje da se usiljenim maršom krećemo u pravcu rijeke Sane, da je pregazimo između Sanskog Mosta i mjesta Ključ. Ta obadva mjesta su bila u partizanskim rukama. Tek što smo bili spremni za taj pravac, stiže nam vijest da su stigli neki ustaški oficiri u posjetu Vojvodi, sa porukom Drljevića da se Vojvoda što prije vrati svojoj vojsci, jer je sva u neredu i nekom rasulu, pa je potreban vojsci i da se sa njima zajednički suprotstavimo partizanima. U međuvremenu su nas napale jake partizanske snage koje nijesmo mogli razbiti, tako da su nam onemogućili prelaz preko rijeke Sane u pravcu Bihaća.“

„Pravo da vam kažemo“, ponovo nastavlja ujak Miloš, „osjetili smo neku pometnju, nešto se dešavalo, ali mi na odbrambenim linijama nijesmo dobivali česte izvještaje o situaciji. Vjerovali smo Vojvodi i čitava stvar se sa tim završavala. Znali smo, šta god Vojvoda riješi, biće najbolje. Komandir naše čete je bio moj brat Milo, ali ni on nije mnogo znao šta se dešava na tim susretima i pregovorima. Sa svojom četom od jedno sto pedeset junaka, među kojima smo i nas dvojica bili, držao je uzvišenje iznad logorišta, dok su kuririma stizala naređenja i to je sve. Tu i tamo se neko pojavi, objasni, razveseli i nestane. Poslije dužeg zadržavanja na ovom mjestu, stigli su nam u posjetu striko Milan, moj brat Mitaš i Dragoje Đeković.“

„Pošto znamo da ste ovdje vas trojica“, kaže nam Milan, „došli smo da vam objasnimo situaciju. Poslije dugih pregovora Vojvode sa ustašama i Drljevićevim ljudima, Krivokapićem i drugima, sa puno nepovjerenja, sa dosta zebnje u loš ishod, Vojvoda je ipak odlučio da pređe Savu i da se preda Drljeviću i ustašama. Kažu da će ga raširenim rukama dočekati i vratiti na komandno mjesto, kako bi popravio moral Drljevićevih snaga (bivših Vojvodinih četnika). Ustaše su dale časnu ustašku vojničku riječ da mu se ništa neće desiti. Najjače riječi su bile Branka Drljevića, dobrog Vojvodinog prijatelja, koji reče da on garantuje svojom glavom da njegov stric neće napraviti nikakvu sramotu kući Drljevića, da je Vojvodin život zagarantovan. Još napomenu Branko, ako se nešto desi Vojvodi, on će sam uzeti svoj život. I tako je pala kocka, Vojvoda sa ’Bataljonom smrti‘ ide, ja lično mislim, u smrt.

Moje molbe, moja objašnjenja, moj uticaj na Vojvodu kao njegovog savjetnika su propali zauvijek. Onda se obratim svojima: moji dragi sinovci, ti Milo, kao najstariji od braće Bandovića, izuzimajući mene, jer ja sam najstariji po godinama, ideš i vodiš svoje ljute jurišlije, vodiš svoju braću, prijatelje i zemljake sa Vojvodom u Staru Gradišku. Sa sobom vodiš Miloša i Boja. Pripazi ih, vidi da li se možete sresti sa Brankom Miketićem i njegovom familijom. Možda ćemo se sresti u Sloveniju, a možda i nikada više. Sudbina je odredila naš put, put svih onih koji napustismo Rudo i kroz pakao prolazimo mjesecima. Ko će iz tog pakla izaći, to su nepoznate našeg života.

Mitaš, Dragoje i ja smo riješili da se ne vraćamo sa Vojvodom. Kad sam to Vojvodi saopštio, bolna srca, tužnog pogleda, sa stiskom ruke i bratskim zagrljajem prihvatio je moju odluku. Zna Vojvoda da ja tamo nemam kuda, pisao sam dosta protivu Pavelića, protivu Kvaternika i njegovih ideja. Pisao sam protivu Drljevića i njegovih zelenaških rabota. Znači, kao vojnik nijesam potreban, jer sam radio više, teže i važnije stvari.

…Talijani su me internirali a partizani me zvali špijunom talijanskim. I što da vam pričam, sve znate. Pobjegao sam iz Italije, komunisti me hvataju na Jadransko primorje, vode me za Drvar, gdje setata‘ Tito nalazio. Htjeli su me sačuvati, ako ne uhvate čika Dražu da sude meni i mojem radu na četničkom programu, i preko mojih leđa da se kalja četnički pokret.

Slučajnost je htjela, neko je trebao tu spasiti Tita, neki desant, avion na brdu iznad pećine, Tito leti za Vis. Njemci su me našli u zatvoru gdje sam bio sa još nekoliko osoba. Vode me odmah na strijeljanje, a partizani kažu: Milan Bandović – njemački špijun… Samo zahvaljujući jednoj gospođi koja je bila u istom zatvoru sa mnom, inače Njemica iz Banata, uspjeo sam da se spasim. Znači, moji dragi sinovci, internacija, bjekstvo iz Italije, u kandže komunistima, bjekstvo ispred njemačkih cijevi. Sve to preživjeti i sada ponovo Drljeviću i Paveliću – ne dolazi u obzir. Nas trojica odosmo, kuda, to ćemo nas trojica riješiti. Vama neka je srećan put. Vjerujem da će sa vama Drljević u njegove jedinice, a Vojvoda i ostali – Bog sam zna.“

„Tu smo se bratski pozdravili, suze nijesu nedostajale, riječi nije bilo, uzdasi nijesu manjkali, stisci, jecaj su nas gušili“, priča ujak Miloš. „Ode stric Milan, ode brat Mitaš i sa njima vjerni i iskreni prijatelj, komšija, junak Dragoje Đeković. Nestaše, gledamo u leđa naših kako napuštaju naš brežuljak, a čitava četa Mila Bandovića gleda u njih, uzdignutim automatima, šarcima, mašu dok prosuto sunce žmirka i gleda na jedan tužni bratski rastanak, rastanak zauvijek, jer šta njih trojica mogu da urade na tim putevima kuda su naumili?“

Mama slušajući ovu priču jeca, plače, tiho tuži djedo Peka, proklinje sudbinu, proklinje sama sebe. Majka Vasilija ne zaostaje, grca, a kroz svoje suze broji poginule i žive, sve strpava u jedan tamni grob.

„Vidim, Gospode, svemu je kraj, ali ipak Ti si jedini, vjerujem da vidiš, vjerujem da razumiješ, pa ostavljam Tebi da ne uslišiš moje riječi koje izgovori‘ i strpa‘ sve u jednu crnu vreću. Sigurna sam da griješim, jer Ti nijesi baš riješio da radiš ono što ja reko‘. Pomozi mi da razberem pravdu od nepravde, da razumijem istinu i da s‘vatim neistinu.“

Moji djedovi umukli, tama pokriva ionako uvela lica, pokoja preostala i zalutala suza iscuri iz nekada vedrih a danas potamljelih očiju. Niko ne pita više, niko se od njih ne usuđuje da traži nastavak tužne priče.

Moj otac sa spuštenom glavom, bradu pritegao šakama, pritiska laktovima koljena. Osjećam da kopa prstima svoju dušu. Sa vrijemena na vrijeme pogleda šuru Miloša, pa Boja, ponovo se vraća svojoj bijedi. Vjerujem, pokušava da nađe izlaz iz ovog minuta vječnosti i tišine. Otpusti bradu, ustade, raširi ruke, priđe ujaku Milošu i Boju, uhvati ih rukama za prsa, prodrma i ljutito naređuje: „Vojnici, jurišlije, Vasojevići, ovo nije mjesto suza i plača, ovo nije mjesto leleka i bola, ovo je mjesto gdje je hrabrost najpotrebnija, gdje je uzdržljivost važna, brišite suze, tresnite se pa dalje sa pričom, da čujemo sve što znate prije nego stigne naređenje za pokret.“

Dok ujacima tata naređuje, vidim ga da pogleduje i na djedove, znači cilj je da djedove izvuče iz bezvoljnosti, namjera je da zaustavi mamu i majku sa plačom, namjera mu je da svima ugasi te poslednje staračke suze. Želi da preko drskosti koju pokaza prema ujaku Milošu i Boju, u stvari, naređuje mojim djedovima da se vrate na uzvišeni položaj gdje su godinama stajali, da smjerno i hrabro poštuju svoju prošlost i uzdignuta čela gledaju sadašnjost, nije važno kakva je.

Ujaci shvatiše tatinu namjeru, ujak Bojo rukavom obrisa suze, pogleda u tatu, pa u djedove i nas ostale.

„Branko“, kaže ujak Bojo, „pošto nas napustiše Milan, Mitaš i Dragoje, stiglo je naređenje Milu da sa svojom grupom krene i da se priključi ostalom dijelu ’Bataljona smrti‘. Uputili smo se u pravcu Bosanske Gradiške. Tu je pristigla čitava jedinica. Prebacili su nas preko Save i tako oko četiri sata poslije podne stigli smo u Staru Gradišku. Doček je bio prilično srdačan. Saopšteno nam je da ćemo se tu zadržati nekoliko dana radi odmora i dodjele boljeg naoružanja, a onda ćemo napustiti Gradišku da bismo se priključili Drljevićevim jedinicama koje nas čekaju na udaljenosti oko dvadesetak kilometara.“

 

Raspored po određenim prostorijama

„Vojvoda je sa višim oficirima pošao u određene prostorije za odmor i večeru. Onda pozvaše niže oficire i komandire u prostoriju određenu za njih, a nama vojnicima iznesoše kazane sa hranom. Sa nama je ostao i Milo, nije pošao sa oficirima, a manje-više po nošnji se nije niko prepoznavao, ko je vojnik a ko oficir. Nije htio da se odvaja od nas dvojice i svoje čete…

Hrana je bila dobra, kuvari koji su dijelili hranu uljudni, pristojni, sa blažim osmijehom su propratili svakog vojnika. Poslije večere pošli smo na spavanje.“

„Bojo, da li ste primijetili ustašku vojsku na ulazu tvrđave, ili u tvrđavi?“ pita moj otac.

„Na ulazu nijesmo primijetili nikog, na jednu ogromnu metalnu kapiju stajalo je nekoliko ustaša, ali smo dočekani sa osmijehom, u dvorištu prolazilo je tu i tamo vojnika i onih koji su saopštavali kuda da ko ide. Drugo je sve bilo mirno, normalno, ništa specijalno da nas iznenadi. Pošli smo na spavanje. Milo, Miloš i ja smo se zgučili jedan pored drugog, automati pored nas. Miloš je nosio šarac otkako smo napustili Lijevče Polje.

…Moj Branko, od dugog i napornog puta, od teških i krvavih borbi poslednjih desetak dana, bez sna i odmora, zaspali smo kao zaklani. Straže nijesu postavljane. No kada smo se probudili, sve je bilo drugačije. Tvrđava puna ustaša, tenkovi sa mitraljezima sa svake strane gledaju u nas. Oružje skoro svo pokupljeno iz zagrljaja umornih vojnika.

Ustali smo, shvatili da smo prevareni, da smo pali u kandže krvavog neprijatelja. Zgrada u kojoj je sinoć ušao Vojvoda sa Štabom, kao i druga zgrada gdje su pošli oficiri na odmor, bile su opkoljene kordonima ustaša do zuba naoružanim. Pošto se dobro razdanilo, po nečijem naređenju, a zajedno sa dobrim dijelom četnika kojima smo se i mi pridružili, izašli smo na severnu kapiju tvrđave i udaljili se nekoliko kilometara. Čudna stvar, opet neko naređuje – povratak u tvrđavu. Taka pometnja da se više ne zna ko pije a ko plaća. Jedni su za povratak da bi se pomoglo Vojvodi i ostalim oficirima, drugi nijesu za povratak, nego da se zadrže vani odakle će se bolje pomoći u nevolji ako zatreba.

Ipak smo se vratili ponovo u tvrđavu, spremni za okršaj i sa ono malo naoružanja što nam ustaše nijesu sinoć pokrale. I Milova grupa se vrati u tvrđavu, a tu smo i nas dvojica. Milo nam kaže da mu ovo sve miriše na loše, pozva svoju grupu tamo put zgrade gdje je juče ušao Vojvoda. Okupio se veliki broj boraca, svako je buljio u prozore velike zgrade, gledali smo gore kao da smo očekivali Gospoda da nam saopšti spas.

Jedan prozor je bio otvoren, na njemu se pojavi Vojvoda, htjedosmo da aplaudiramo, da urličemo, da se radujemo, ali on podiže obje ruke. Sve zašuta, ni riječi ne ispada iz naših ustiju, srećni što vidimo našeg dragog Vojvodu. ’Izlazite iz grada do prve šume i tamo čekajte. Ja znam zašto to naređujem‘, ču se dragi i uzvišeni glas našeg junaka nad junacima. Nestade kao da ga nešto naglo povuče natrag. Nestade Vojvoda.

Milo nama okupljenima naređuje: ’Pravac severna kapija, za mnom‘. Jurili smo kao ludi, i drugi nam se priključuju, jer Milo i dalje viče: ’Za mnom, sokolovi?‘ I drugi pozivaju: ’Van kapije, braćo, žurimo, napolje, Vojvoda zna šta naređuje, napolje‘.

Skoro pola vojske prođe kapiju, kapija zakrčena ljudima, guranje, psovke, povici, svako hoće da ispuni Vojvodinu naredbu. Sa jedne i druge strane trče neki ljudi u zelenim uniformama u pratnji rulje ustaša. Za njima brekću tenkovi. Neki visoki čo‘ek naređuje da vojska stane u mjestu i da se vraća natrag u tvrđavu.

…Metež, galama, komande, tenkovi, pucnji u vis, a preko nas nadleće ekskadrila aviona, prosipaju bombe tu malo dalje. Niko ne haje na njih, jedni trče natrag u kasarnu, drugi bježe što dalje od kapije i tenkova, od tvrđave.

Samo čujem Mila: ’Naprijed, za mnom, ne oklijevajte‘. Tako Miloš i ja za Milom, bogami jedno stotinak nas pravo u jednu šumu. Tu smo se sklonili. Neko nam kaza da nastavimo put i stići ćemo naše jedinice nedaleko odavde. No, Milo nije htio ni da čuje o napuštanju šuma u kojima smo se sklonili. ’Ostajemo ovdje‘, kaže, ’dok ne čujemo šta je sa Vojvodom i ostalima koji ostaše u tvrđavu‘. I tako smo uradili. Bila je duga noć, niko oka nije zatvorio, sve je bilo spremno za slučaj napada ustaša. Jutro je osvanulo, sunce se otud od istoka prosulo ovim ravnicama. Čekamo, a pravo da kažem, ne znamo ni šta čekamo. Samo ptice se vrzmaju sa grane na granu. Straže i dalje na svoja mjesta. Iščekivanje teže od umora, od nesanice, od nekog tupog osjećaja koji nam se ukliještio u dušama. Ruke podrhtavaju, prsti na obaračima automata i šaraca se prilijepili, a oko čeka na najgore. Vrijeme sporo promiče, minuti su beskrajni, sati vječnost. Eskadrile ’savezničkih‘ aviona preleću nas. Bombe paraju zemlju a ko koga razara, ni sam Gospod ne zna.

’Eno ih, eno naših‘, neko dotrča iz zasjede i pokazuje u pravcu tvrđave, ’evo naši dolaze. Dobro je‘.

Gledamo u pravcu tvrđave, vidimo naše jurišlije, lako ih je prepoznati, u dronjcima sa nekakvim novim kapama. Ne vide se šubare, ali ipak nose oružje. Trčimo u tom pravcu.

Milo naređuje da se ne izlazi iz šume, nego da čekamo u zaklonu, dok se sigurno ne utvrdi ko dolazi. Na čelu veće grupe prepoznadosmo Miluna Zonjića, razmahao se rukama kao da se spušta niz Oblo Brdo, primijetio nas je i maše automatom.

Izgubi se komanda ’ne van šume‘. Trčimo, kao da se nijesmo godinama vidjeli, a rastali smo se juče u tvrđavi. Milo prilazi Milunu i prije nego se pozdraviše Milo pita: ’Ko je ovdje, Milune, od naših većih oficira da predam raport o snazi i broju mog bataljona?‘

’Moj brate Milo, daj da se zagrlimo, da pritegnemo našu poharu i ukopamo je u našim grudima sada i zauvijek. Nema nikog od viših oficira, vojska je ostala na mlađe komandire… Milo Bandoviću, povedoše nam Vojvodu, Vrhovnu komandu i sve više oficire, kažu za Zagreb, ali pod kakvom stražom su sprovedeni mi mislimo da su povedeni za taj Jasenovac, za to mjesto zla i najveće grobnice srpskog naroda.

Ostasmo sami, osakaćeni, ostasmo bez Vojvode, bez divjunaka kojeg zrno ne mogade ubiti, ni ropstvo zadaviti, nego nam ode da ga muče, prebijaju, lome noge i ruke. Da mu vade oči sokolove, da ga živog deru. Sinoć nam iščupaše iz naših srca junaka, neustrašivog borca, čovjeka najvećih ljudski’ vrijednosti kojeg je majka Srpkinja rađala od nastanka pa do danas…

Siguran sam, Milo, da je namjera Drljevića sa ustašama da će ga Jasenovac progutati sa plejadom junaka i heroja vojvode Pavla Đurišića. Nas u kasarni su juče razoružali, naređenje je došlo od majora Ivana Ružića, poslije posjete vojvodi Pavlu. Ružić je ponovo vraćen tamo gdje je i Vojvoda. Otišao je Ružić sa Vojvodom na isti put. Bio je tenk do tenka, ustaša do ustaše; takav kordon vojnika, da to nijesam nikada vidio, otezao se od tvrđave pa sve do rijeke Save.

Pošto su sproveli Vojvodu i ostale tamo put Save, poslije nekoliko sati nas su ponovo naoružali, evo kao što vidiš, mnogo slabijim naoružanjem, ali za njih je važno da smo ga dobili od Drljevića, i njim da branimo boje nekakve Drljevićeve Crne Gore.

Znači, razoružali su nas, doveli jake ustaške jedinice, tenkove, kordone vojnika kroz koje su proveli Vojvodu, tako da su nas onesposobili da išta napravimo. Gledali smo sa bolom, sa tugom kako nam odvedoše Vojvodu a da nijedan nije pao u njegovu odbranu.

Jutros rano su nas uputili tamo put nekih Okučana gdje se nalaze tri Drljevićeve brigade. Moramo se javiti brigadi majora Janičića. Ostali smo prepušteni sami sebi. Tako, ima nas desetak preživjelih komandira četa i komandanata bataljona, među kojima si i ti. Moramo se postarati da ovu vojsku doturimo do te prve brigade. To je sve što mogu reći i šta znam, a sada sa Božjom pomoći – naprijed.‘

…Odale smo krenuli usiljenim maršom da vas stignemo. Milu smo kazali da ćemo nas dvojica za sada napustiti jedinicu, kako bismo vas pronašli, te da ispunimo želju Milanu i Mitašu da se sretamo sa vama. To je sve ukratko, kako je bilo, kako smo prošli i šta nam se desilo za ovih desetak dana“, završi ujak Bojo.

Neki nečujni i nevidljivi muk prostruja između nas, i u nama. Prvi put mi se učini da se preda mnom djedovi smanjuju i da su mi rastom blsiki. I prvi put povjerovah da se masovni krik skamenio, pretvorio u guku, i nastavio da vlada nama kao opustjeli muk. Takve neme, i tupe, uznemiri komanda: „Pokret!“

„Napuštamo Ivanić-Grad.“

„Pokret, pravac Bjelovar.“