Archive for September, 2012

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osmi – POGREŠAN PRAVAC, RUSIMA U ZAGRLJAJ

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osmi – POGREŠAN PRAVAC, RUSIMA U ZAGRLJAJ
15/09/2012
Knjige

Pokret je uslijedio, usiljenim maršom žurimo u pravcu Dugog Sela. Naporan put, umor, glad, avioni nam nijesu dozvoljavali da se držimo tog usiljenog marša. Kolona od nekoliko hiljada ranjenika, bolesnika i iznemoglog naroda se sve više i više rasteže, kida se u manje grupe. Uzaludno su vojnici napominjali, naređivali, komandovali da se držimo kolone. Pogureni, iznemogli, gladni kosturi hiljada mučenika kite hrvatske puteve. Niko ne obraća pažnju na upozorenja. Iznemogli sijedaju, noge izdale, mišići ostali na dugim marševima, mnogi se zavale, prostru se po ledini kao da je naređen odmor. Nedaleko od Dugog Sela kolona je zaustavljena.
Stiže naređenje: „Ovo je mjesto za prikupljanje bolesnika, ranjenika, izbjeglog naroda kao i vojske“. Naređenje za obećani odmor neko mijenja i kolonu izmučenog naroda skreće u pravcu mjesta Lupoglave, sa napomenom da će biti tamo odmor. Naravna stvar, kad se čuje riječ odmor, snaga pridolazi, a volja počne da izvire odnekuda, a odakle – to je veliko pitanje. Put se nastavlja. Promjena pravca i nastavljanje pješačenja mijenja i volju jadnika. Ali kad se mora i kad se naređuje, mora se prihvatiti. Tetura se umor u dušama a i to malo života visi o koncu, samo što se ne otkine. Stigli smo na određeno mjesto.
Mjesto Lupoglava je tu. Prostrane livade pred Lupoglavom su dovoljne da nas prime. Prihvatismo zelenu travu za željene ležaje. Umor nije tražio ni hranu, ni bolje ležaje. Voćnjaci su bili dovoljni da nas zaklone od „saveznika“, a umor nas zgrabio u naručje. Ko zna koliko je sati ili vremena prohujalo od našeg poslednjeg počinka – pomišlja svako prije nego usni.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo sedmi – SUDBINA „BATALJONA SMRTI“ I VOJVODE PAVLA

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo sedmi – SUDBINA „BATALJONA SMRTI“ I VOJVODE PAVLA
14/09/2012
Knjige

U šumama i potocima u okolini Ivanić-Grada smo se zadržali nekoliko dana. Cerove šume su nas čuvale od „saveznika“. Odmor je korišćen da bi se izvršilo prikupljanje zaostalih, iznemoglih. Čekalo se na vijesti, hoće li bar neko od nestalih uspjeti da nam se pridruži. Čekanje je bilo bolno i tužno, slabo se ko pojavljivao. Čekanje je uzaludno, pa kao i uvijek gubimo vrijeme, gubimo ljude, borce, gubimo i tanku nit nade.
Moji djedovi ukopani u svojim mislima, vjerovatno misle o svom kraju, o Crnoj Gori, o svojim porodicama, o djeci, ženama, rođacima. Koračaju kroz misli vječnosti, marširaju maršutama voljno prihvaćenim, žive put kroz pakao. Koračaju svojim mislima na putu golgote radi vaskresenija, radi svetosavlja, radi vjere. Znam ja da su otišli sa ljubavlju da poklone svoje živote na oltaru časti. Otišli su kao Isus Hristos na svom putu raspeća.
Krenuli su moji djedovi na put nepovratka sa vjerom za neku bolju budućnost. I evo ih, umorni, gladni, mlaćeni nevremenom, snijegovima, smrzlinama, kišama, mitraljirani, bombardovani, danas čame pod Drljevićevim kapama u potocima nepoznatih krajeva.
Iz tih razmišljanja ih izvuče pojava mojih ujaka, Miloša i Boja Bandovića. Kao da nas sunce ogrija u ovim cerovim šumama. Radost koje riječi ne mogu opisati. Maminim licem se prosu vedrina kao da sunce, od kojeg se krijemo, pronađe njeno uvelo, iznemoglo i umorno tijelo. Ustade, vedro i veselo prilazi braći, a susret i zagrljaji liče na neku vječnost. Djedovi su ustali, ali ujacima ne prilaze, dozvoljavaju mami i nama ostalima da ih prvi pozdravimo.

Milovan Malić (14) – Osnovac napisao knjigu o Čiča Draži

Milovan Malić (14) – Osnovac napisao knjigu o Čiča Draži
14/09/2012
Vesti

Press Online Republika Srpska
Prijedor

September 12, 2012

Milovan Malić (14), učenik 9. razreda OŠ „Branko Ćopić“ u Prijedoru, nedavno je završio svoju prvu knjigu, čija je tema četnički pokret, ali su male šanse da ona bude i objavljena.
Kaže da je „Knjigu o Dražinim četnicima” napisao u želji da čitaocima argumentovano predstavi priču o Dražinim četnicima, jer se istina o ovom slobodarskom pokretu, koji je nepravedno satanizovan od komunista, još prećutkuje.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesti – JASENOVAC ILI NOVSKA

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesti – JASENOVAC ILI NOVSKA
13/09/2012
Knjige

Na izlazu iz Okučana vojska je već u dvojnim redovima. Kažu da je to brigada „Vuk Mandušić“ majora Janičića. Nije važno čija je brigada, važno je da su to naši četnici, ponovo naoružani, idu pred nama, neka toplina podgrijava, ne gledamo u Drljevićeve kape, jer se nadam da u prsima ovih junaka još kuca srpsko srce. Lakši ranjenici i izbjegli narod se postrojavaju. Sve ide normalno kao po satu i rasporedu.
„Naprijed, sokolovi“, kaže Radovan. „Evo, tačno je pet sati, krećemo po zagrebačkoj komandi, valjda će taj Drljević biti zadovoljan našom spremnošću, sve dok ga jednog dana ne uhvatimo za gušu“.
„Daj Bože, iz tvojih ustiju, Radovane, pa u Božje uši“, kaže Radule.
„Ne mogu da sumnjam u taj ishod“, sa blažim osmijehom proturi djed Ljubo kroz zube.
„E, ko će kome doći glave, ne znam“, upade Branko, „ali se nadam da će njegova otići prva, jer ta poganska glava ne treba da je na ramenima“.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo peti – PRAVAC OKUČANI

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo peti – PRAVAC OKUČANI
12/09/2012
Knjige

Osvanulo je vedro nebo još zakićeno jatima zvijezda koje trepere; polako nestaju sa izlaskom sunca, ostaviše nebesa čista kao suza, što se kaže kod nas u Vasojevićima. Sunce navalilo sa istoka, prska zidove kazamata Marije Terezije, ali visina zidova ne dozvoljava mu da pronađe bijedni odred vojvode Pavla. Ni ovog jutra sunce ne može da nas ugrije, na žalost dan dobar za posjetu naših „saveznika“.
Djedovi već na nogama a na glavama, po naređenju Drljevića i Krivokapića, zimske kapuljače. Nestale šubare, nestale šajkače, nestale kokarde. Brkovi izgubili svoj izgled, nema kraćih brada koje su djedovi nosili u poslednje vrijeme, a razlog je bio jednostavan, nema se čim više brijati, pustili su kraće brade, mogli su ih uzdržavati makazicama, što je bilo lakše nego brijati tupim žiletima ili izglodanim britvama.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, knjiga III, deo četvrti – DRLJEVIĆ NA BALKONU SRAMA

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, knjiga III, deo četvrti – DRLJEVIĆ NA BALKONU SRAMA
11/09/2012
Knjige

Već drugo jutro nam sviće u kazamatu Marije Terezije. Opet se kuriri raspršili po dvorištu kazamata, ne najavljuju pokret, nego zbor svih bijednika ukliještenih u čeljustima zidina i tenkovskih cijevi koje su uperene i gledaju na roj uznemirenih robijaša.
„Zbor svih jedinica i ostalih grupacija pred glavnom zgradom kazamata“, kaže kurir. Prolazi vojska u tom pravcu, ali većina ne poklanja pažnju ovom naređenju, ostaju na svojim mjestima.
„Ja neću da idem“, kaže tata, „ne interesuju me nikakve priče, nikakvi govori i predavanja. Pođite vas par Mirovih djedova i poslušajte šta će ti novi govornici servirati za ’doručak‘.“

Miro Miketić. Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo treći – KAZAMATI MARIJE TEREZIJE

Miro Miketić. Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo treći – KAZAMATI MARIJE TEREZIJE
10/09/2012
Knjige

Čekamo na brežuljku iznad desne obale Save, očekujemo da nam mutavac pokaže rukom da krenemo. Tamo, u pravcu gdje će nas voditi put, uzdiže se ogromna zgrada, ograđena visokim zidovima, a iza zidova vire krovovi u raznim oblicima, pokriveni crijepom crvenkaste boje. Tamni zidovi i veličina tvrđave zaprepašćuju. Ovako nešto nikada nijesam vidio. Da kažem, ovo je veliki grad, samo što je uhapšen zidovima, izgleda kao stočni tor, ali ograde nijesu baskije, nego kamen nasložen na kamen i drži grad u svojim šakama.
Kad je ovo čudo ovoliko, mislim se, znači da je i ta Hrvatska ogromna zemlja, sa velikim gradovima, za razliku od naših varoši koje nijesu opkoljene zidovima. U naše varoši možeš da uđeš sa bilo koje strane. Možeš da zakucaš na vrata svakom domaćinu. Čak ni paščad neće lanuti na onoga koji kuca. A bogami u ovoj Hrvatskoj je sve nekako drugačije. Što se tiče početka i gledajući ovaj stijenama okovani grad u njoj je sve zabrinjavajuće. Ući u one zidine možda nije teško, ako te prime, ali izaći iz njih ne vjerujem da je lako. Vjerovatno samo kad jedan od ovih mutavaca pokaže rukom „napolje“.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo drugi “Predaja krvnicima”

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo drugi “Predaja krvnicima”
09/09/2012
Knjige

Umoran, blijed, bez automata oko vrata, dva šaržera koji su stalno visili za njegovim pasom su nestali. Vojna kabanica osmuđena, prljava, nema je. Mjesto skoro raspalih cipela pritegnuti kožnjaci na nogama. Moj otac izgleda kao da su ga već ustaše ili partizani razoružali, skoro sve dobro skinuli sa njega i pustili ga da luta. Takav je do naše grupe stigao u jutarnje svitanje.
Izgleda kao da je sve izgubio. Čudim se, tu smo svi pred njim, a on stao, luta pogledom i traži neku utjehu, krije pocrvenjele oči sigurno od dima, ako se negdje sinoć grijao, ili od plača, a zašto ne znam. Pogledom se ne zadržava ni na čijem licu. Maše jednom pa drugom rukom, maše, prevlači preko očiju. Pa, zaista moj otac plače. Spusti se kao neka krlja na mokru zemlju, zagrli rukama svoj vrat, povuče i spusti svoju glavu među koljena. Jeca, plače, ciči kao prebijeni pas. Uzdiše a kroz usta mu cure bale.
Ja se uplaših, ustadoh i pravo među istoričare koji su nemo šutali i sa bolom prate šta se dešava sa našim ocem.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, III knj. Deo prvi “PROPAST”

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, III knj.  Deo prvi    “PROPAST”
08/09/2012
Knjige

„Ustaški tenkovi i čitava njihova navala na selo Razboj je završena pobjedom naših snaga na čelu sa vojvodom Pavlom,“ objašnjava nam ujak Milan. „To je bila nadčovječna borba, borba Davida i Golijata, borba srpskih junačkih prsiju uz pomoć nešto malo lakog naoružanja i ručnih bombi sa kojima su živi junaci skakali na ustaške tenkove. Bio sam sa Vojvodom i majorom Ostojićem kada su, zbog ozbiljnosti situacije i tenkovske navale, njih dvojica odlučili da lično povedu izabrane na tenkove.
Ustali smo svi u štabu protivu te Vojvodine odluke da njih dvojica idu na tenkove. Ali nije pomoglo ništa. Vojvoda Pavle je rekao: ’To je poslednje što mogu da uradim za spas svog naroda. Ako poginem, ostavljam vam u amanet da se narod, ranjenici, tifusari, sveštenstvo i Nacionalni komitet moraju čuvati do poslednjeg vojnika mog odreda‘. Poslije ovih riječi nije bilo nijednog vojnika koji nije glasno i uzvišeno povikao: ’Svi na tenkove, svi u smrt za naš narod‘.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag,1-3,Beoštampa, Beograd 2010;

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag,1-3,Beoštampa, Beograd 2010;
07/09/2012
Knjige

U narednih desetak dana redakcija savremeneistorije (www.savremenaistorija.com) objaviće najinteresantnije delove iz treće knjige Miketićeve trilogije “Kroz pakao i natrag”. O ovoj knjizi mi smo pisali nedavno prenoseći recenziju mladog istoričara Nemanje Devića, a danas prenosimo tekst pod naslovom “Egzodus Djurišićeve kolone”, koji je 17.06. objavljen u “Novostima”, a koji može poslužiti kao uvod u prikaz delova treće knjige, koja govori o stradanju ove bezgrobe kolone na Lijevče polju i u Sloveniji, viđenog očima devetogodišweg dečaka.
O sudbini ljudi iz ove bezgrobe kolone i njihovim potomcima najbolje svedoče reči Matije Bećkovića:
“- Da nije poražen komunizam, ni 60 godina od pobede nad fašizmom ne bi bilo dovoljno da se okonča njihovo posmrtno mučeništvo. Oni nisu bili brisani samo iz spiska živih, nego i iz mrtvih, kako bi se poništilo njihovo postojanje. I zato oni danas ne traže ništa više nego pravo na smrt i ničeg nisu željni nego grobnog mesta.”