Archive for September, 2012

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osamnaesti – „SRDAČAN“ DOČEK U ANDRIJEVICI

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osamnaesti – „SRDAČAN“ DOČEK U ANDRIJEVICI
28/09/2012
Knjige

Pred nama se otvara dolina Zlorečice i Lima. Balj ostaje na desnu stranu, u poluluku se savija sve više i više udesno. Padine Balja Lim je davno ocrtao i isklesao svoje korito, tamo u pravcu Marsenića rijeke i dalje.
Sve se pojavi pred nama, Mali Krš, Veliki Krš, a Komovi iza njih podupiru nebesa. Komovi nijesu ništa veseliji nego što su bili prošle godine u oktobru, kada smo ih posljednji put vidjeli sa Čakora. Željevica se skučila, a sve uokvirilo staru i izlinjalu Andrijevicu, pogurenu nad Zlorečicom i Limom. Prosulo se proletnje sunce po njoj a ona zakovana za svoje vrleti, čeka na jadnike sa golgotskog puta.
Mislim se, dočekaće samo mali broj nas, čak ni jednu petinu onih koji je napustiše prošle godine. Možda je u bolu, kao da zna kako se većina njenih građana neće više nikada pojaviti, na nekada njenoj jedinoj ulici, sa radošću, sa osmijehom, sa borbenošću i sa ljubavlju. Za nju i Gospoda nestala je plejada rodoljuba i vjernika. Moja draga Andrijevica, uvela, žalosna, pogurena, svjedok strijeljanja, jamarenja, svjedok najtežih događaja u njenom životu i svjedok svih neočekivanih čuda na koje nije naučila. Kao što je i ranije bila svjedok paljenja, rušenja, prolaza raznih neprijatelja sa mačem i vatrom, svjedok pljački i konfiskacija.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo sedamnaesti – KROZ POPALJENU VELIKU

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo sedamnaesti – KROZ POPALJENU VELIKU
28/09/2012
Knjige

Umor je osvojio moju bijedu, noć je prolazila po svojoj volji. Bio sam i dalje u toplom Miloradovom neosjetnom zagrljaju. Toplina me je vraćala u san. Osjećao sam se vrlo dobro. Umor polako klizi iz svakog mog mišića.
Miloradove prste sam često osjećao kako mile kroz moju kratku kosu. Čuo sam njegove tihe i umjerene uzdahe i kako toplim dahom miluje moj vrat. To me uspavljuje i ponovo me vraća tamo daleko, bespućima naše golgote. Tako je promicala moja noć. Tu i tamo sam čuo i druge kako uživaju u odmoru. Neko je hrkao, neko je zvao u pomoć. Neko plakao. Neko ljubio svoga koga nema pored sebe.
Samo je mogla hladna i duga noć da sazna sve šta se radi u našoj kolibi. Noć na vrhu Čakora. Hladna, podmukla, neprijateljska noć, noć prijatelj nove vlasti, prožima i tiho se provlači kroz pukotine drvenih zidova, stiže do nas i sa nama se poigrava, smije nam se, ruga nam se kao pobjednik.
Probudih se, ne čujem vojničke glasove. Ko zna gdje su. Nas su zamandalili u ovoj kolibi, a oni možda u onoj velikoj kućerini uživaju, piju, smišljaju kako će nas „biti i mučiti“. A kud će više biti kazni i maltretiranja nego što smo do sada prošli.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesnaesti – ČAKOR

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesnaesti – ČAKOR
27/09/2012
Knjige

Nedaleko od naše barake gdje smo prenoćili žubori bistra i hladna Bistrica. Zvona sa crkve Pećke patrijaršije tiho i tužno zvone, ili se meni tako čini. Zvone, ali se u tom zvuku osjeća neki strah, nekakav pritisak, kao da bi željela da što jače zvone, ali ih nešto uznemirava, nešto ih guši, pritiska. Da li tuga i žalost za prošlim vremenima ili strah od nove vlasti, a možda se mole za nas i one nesrećnike koji ostaše u Titovim žicama u Mariboru.
Narod u baraci ustaje, svi se krste uzdignute glave, gledajući visoko, gore ka nebesima, moleći se svako u sebi, svako na svoj način. Osjeća se tiha molba Gospodu, svetom Arhanđelu, svetom Savi, svetom Petru Cetinjskom, svetom Vasiliju Ostroškom.
Majka Vasilija uzdiše, tiho izgovara svoju molbu Višnjem: „Za sve mrtve i žive, da Gospod podari svakom sreću i zdravlje a mrtvim rajsko naselje i vječni život u Nebeskoj Srbiji. Gospode, ‘vala što jutros čujemo Tvoj glas preko zvuka sveti‘ zvona našeg Cara Svedržotelja. ‘Vala ti, Gospode, na jutrošnjoj poruci spasa, mira i Božje ljubavi.“
Majka presta da se krsti, okrenu se put mame: „Anđo, ovo nešto znači jutros. Ova zvona, ovi topli zvuci mirosti, ovaj žubor Bistrice, kao da će sve biti bolje.“

Miro Miketic, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo petnaesti – NA PUTU SMRTI, PA KO PREŽIVI

Miro Miketic, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo petnaesti – NA PUTU SMRTI, PA KO PREŽIVI
26/09/2012
Knjige

Partizanski oficir, utegnut u englesku uniformu sa uskim pantalonama, bluze sa stotinu džepova, rukavima do šaka okićenih petokrakama i nekim poprečnim crvenim štraftama, pritegnut crvenim opasačem – pojavi se iznenada. Pištolj za pasom, na glavi titovka sa petokrakom. Usijane čizme, od njih sunce odskače. Pope se na jednu klupu, poziva nas da se okupimo i da slušamo. Narod poslušno prilazi. Čekamo na njegov govor.
Pogleda okolo, nasloni desnu ruku na pištolj, vjerovatno da nam pokaže ko je vlast i ko ovdje komanduje. „Narode, za nekoliko sati da ste svi spremni za daleki put. O putu neću da vam mnogo govorim, samo znam jedno: da vam neće biti ništa teži nego onaj koji ste prošli dovde. Taj put koji ste prošli bio je uzaludan i nepotreban. Zašto ste ga prošli, to vi znate, nijesmo vas mi tjerali. Taj put je bila vaša volja i sila onih koji su vas gonili na tom putu…
Ovaj put će biti nešto drugačiji, ko izdrži i preživi, ovaj put će vas voditi vašim mjestima, ko ne preživi, neka se priključi onima koji neće stići. Koji prežive i stignu u svoja mjesta, biće saslušavani od narodne vlasti. Ko nema krivice, i to dokaže, biće pušten na slobodu, ko je kriv, biće suđen, a visina kazne zavisi od učinjenih nedjela protivu partije, naroda i države. Oni koji su ostali u logoru, biće suđeni. Stigli su sudije, tužioci, branioci i sve će biti po zasluzi, jer naši sudovi su pravični.

Miro Miketić, Kroy pakao i natrag, Knjiga III, Deo Četrnaesti – MARIBOR, SUDILIŠTE BEZ SUDA

Miro Miketić, Kroy pakao i natrag, Knjiga III, Deo Četrnaesti – MARIBOR, SUDILIŠTE BEZ SUDA
25/09/2012
Knjige

Uplakani, žalosni, usamljeni, Milijana i ja pristigosmo djedo Veka i ostale. Mama prigrlila Miraša, pritegla ga u svoje naručje, uplakana i tužna prati povratnike. Ta moja bolesna i ožalošćena mama sva se nekako skupila, i smalila. Ne mogu da se načudim odakle joj tolika snaga i tolika moć da podnosi svoj bol, i svoje teške rane. Bože moj, kako ih podnosi a još i dalje pješači, pa još mora i Miraša da nosi. Oca je sahranila, devetorica braće i bratučeda nestaše joj u nepoznato. Milorad pođe sa ujacima, naš otac nesta u austrijskim vrletima da sa zvijerima dijeli divljine.
Moja mama izgubi skoro sve što je imala, pa se vraća sa nas troje djece na milost i nemilost onima koji su je godinama maltretirali, psovali, pljuvali i nazivali je svakojakim imenima. Znači, njen bol je toliko veliki, rana na duši i srcu toliko duboko ukopana da nijesam u snazi i zrelosti da mogu da je razumijem, ili bar da u dubinu duše njene uronim i da je tješim. Ako sad ja, najstariji, nemam snage i moći da je tješim, a kako tek to mogu mala Milijana i mali Miraš. Ali mogu, i moram, da pamtim sve njene nesreće. Gledajući je srce me boli kako sa njezinim suzama curi i njen život iz njene duše.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo trinaesti – RASTANAK SA TATOM

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo trinaesti – RASTANAK SA TATOM
25/09/2012
Knjige

Osta granični kamen, gazimo austrijsku zemlju. Osta naša jadna otadžbina za našim leđima da polako umire u kandžama naših jamara. Ostaše želje iza nas, osta Peovac, Vasojevići, osta Crna Gora u rukama bezbožnika da rade sa njom šta hoće. Osta Njegoš na Lovćenu da čami a vatre i vjetrovi sudbine da pale našu slavnu prošlost. Osta Marko Miljanov da sa svojim čojstvom i junaštvom tinja u mraku nove vlasti. Osta Miljan Vukov da gleda zlotvore šta rade sa našom vjerom, šta čine sa našim crkvama, šta rade sa slavnim spomenicima i braniocima pravoslavlja, krsta, Svetosavlja.
Sve više i dalje grežemo kroz planinski povjetarac. Dan odmiče a noć se prikrada. Kao i uvijek, isto se ponavlja. Samo još da dođe momenat za duži odmor, da priklopim oči, pa sve drugo neka ide redom. Ušli smo duboko u šumu. Ostaše za nama jele i borovi, jedini svjedoci naših patnji, naše samoće. U divljini i rukama sudbine.
„Momci“, obraća se tata ostalima, „možda bi bilo dobro da ovdje prespavamo, dosta smo zagazili na teritoriju Austrije. Valjda ovdje neće doći partizani“. Prihvatiše svi tatin prijedlog. Skupljaju trulinu lišća i ostalog šta je na zemlji. Prave nam ležaje sa gornje strane jela ili borova. Dekica nema, šatorskih krila nema. Što je na nama, to je čitavo bogatstvo. Odrasli skidaju svoje kapute, pokriše nas, a umor učini svoje.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo dvanaesti – SLOBODA ILI SMRT

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo dvanaesti – SLOBODA ILI SMRT
21/09/2012
Knjige

Poslije kraćeg odmora u Velenju, konji su se iznova razgoropadili, spremni za novi „let“ u slobodu. Sve isto kao ovih poslednjih dana, pratimo grmljavinu granata. U vatri i haosu, umorni od kolskog truckanja, gladni, žedni, bijedni.
Dok smo se odmarali, tata je sa Miketom otišao pješke naprijed da izvidi situaciju i da pogleda da li ima iko od naših pred nama. Poslije povratka kaže nam da je sustigao kolonu ustaša. „Jedan od oficira mi ispriča“, kaže tata, „da se oni bore protivu partizana sa namjerom da prodru za Austriju. Napominje da ide teško, pošto su partizani stigli sa jakim jedinicama sa namjerom da sve Jugoslovene, bez obzira bili ustaše, domobrani, četnici, bjelogardejci stave pred stroj.“
Divizija ustaša je dobro naoružana i vjerovatno će napraviti proboj. Tata je uvjeren da nema nikog od četnika sa njima, napominje da su većina četnika pošli u pravcu Kamnika i da su imali teške borbe kod Celja sa partizanima. Protjerali su partizane iz Celja i nastavili put.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo jedanaesti – ZIDANI MOST I PAKAO

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo jedanaesti – ZIDANI MOST I PAKAO
20/09/2012
Knjige

Žurimo preko mosta. Mama je ostala bez konja. Zaboravila je na bolest, tifus, prisilno istjeran iz njenog tijela. Prihvatila Milijanu za ruku sa jedne strane, sa druge majka Vasilija. Poslednji u našoj grupi je Branko Đukić, bacio ranac sa ramena, razmahao se, štapom podupire ranjenu nogu i ne dozvoljava sebi da se odvaja od naše grupe. Prije nego smo krenuli preko mosta, tata je zamolio djedove da se oslobode ranaca i pušaka, pošto je pored puta bilo boljeg naoružanja, svakome je dao po automat sa torbicama punim šaržera. Izgleda da Njemci shvatili svoju propast, naoružanje ih više ne interesuje, a djedovima dobro došlo jer, kako reče ujak Milo, partizana ima na buljuke.
Kao što je rečeno, pravac kretanja je samo Celje. Svi drugi pravci su neprihvatljivi. Moramo žuriti da se što prije prebacimo do Celja, pa dalje put Dravograda i preko granice.Tata objašnjava djedovima da u slučaju susreta sa partizanima ne treba čekati ili možda raspravljati. „Znate da rukujete automatima, pa ih ne treba nositi za ukras, nego po njima pa šta bude. Ne smijemo dozvoliti da se umiješaju među nas.“ Milo napomenu da su nas partizani opkolili sa svih strana: „moraćemo na silu se probijati kroz njihove linije“.
„Branko, sine“, kaže Radovan, „razumijemo situaciju, čuli smo sve i vidim da je došao momenat da stanemo na braniku ove đece. Nećemo se žaliti, niti kolebati, ono što možemo daćemo od sebe. Znači, došao je taj momenat da se pogledamo brk u brk sa našim neprijateljima, premda su to naša đeca, naši prijatelji, kumovi, rođaci, komšije koji su se prihvatili lošeg posla i krenuli protivu krsta“.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deseti – ZBORNO MJESTO RADEČE

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deseti – ZBORNO MJESTO RADEČE
19/09/2012
Knjige

Prošli smo Zagreb, tu jazbinu koljača Pavelića i izroda Drljevića. U tom gradu su donošene odluke „kako će nas biti i mučiti, prebijati noge i ruke i vaditi oči čarne“, kako kaže narodna pjesma. Ostavljajući grad iza nas, osjetili smo neku lakoću, topli znoj se spustio niz naša tijela i kao da je očistio strah i sve naše muke, naše patnje.
Pošto je nestao strah iz moje duše, vratili su se umor i glad. I jedno i drugo su nepodnošljivi. Ne vidim sebe, ali vidim Miketu, Milorada, Milijanu, Miraša, vidim majku, mamu, moje djedove, izgledaju kao aveti. Roba što imaju na sebi se raspala, obuća poderana, ranci prazni. Puške mlataraju kao kakve cepanice. Kosti samo što ne izniču kroz kožu. Žalost i tuga, nešto što nijesam vidio u mom životu. Znači i ja tako izgledam, možda i gore.
Odmora nema, naređenje i dalje važi: „Samo naprijed da se što prije izađe sa hrvatske teritorije“. Uz pomoć mojih djedova išao sam prilično dobro. Koraci su radili svoj posao, a umorne noge hvatale bijedni takt mučenika. Žurba nam nije dozvoljavala da primijetimo da li je vedro ili oblačno, da li gore sa nebesa Sunce grije ili Mjesec žmirka. Ne osjećamo proleće iako je maj, prohladni vjetar i neka podmukla hladnoća zadire duboko u naša srca.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deveti – Zagreb 7. maj 1945.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deveti – Zagreb 7. maj 1945.
18/09/2012
Knjige

Stigli smo srećno i zdravo do Dugog Sela. Moji djedovi su, ispunili vojničku obavezu i srećno nas doveli dovde. Bilo je partizanskih prepada ali je sve na vrijeme odbijano, ali su dugo putovanje i teška noć činili svoje. Ostalo je dosta premorenih pored puta. Iz mjesta Dugo Selo krenuli smo put Zagreba. Mršavi, jadni, izgladnjeli, skoro bosi i goli, nogu pred nogu u nekoj nijemoj tišini, ili samrtničkoj povorci. Bez riječi, bez glasa, skoro reći bez duše mili beskonačna povorka patnika.
Većina te mase, te jadne bose i gole kolone, kretala se uglavnom pješke. Nekome su se vukle nogavice po prašnjavom putu. Nekom su cipele klopocale. Nekom su virili prsti iz pocijepanih kožnjaka ili razvaljenih cipela.
Milijana i ja smo našli pored puta jedno sadljivo kljuse čija su rebra štrčala u visinu tako da je jahanje bilo nemoguće, jer su rebra duboko zadirala u naše guze. Milijana je probala da jaše, a ja sam vodio kljuse za jednu kraću uzicu. No, ona nije mogla da izdrži dugo. „Miro, ‘odi ti jaši, ja ne mogu više. Lakše je hodati nego trpjeti ovaj bol među nogama“. Dadoh joj konopce da vodi kljuse, a ja se sa teškoćom nekako popeh na