Pogledi sa strane: Puriša Đorđević, O Ravnoj gori i običnim ljudima

1

 

Pre toga, kako su se nemački vojnici ponašali u Čačku? Mene su jako iznenadili kao vojska koja je držala pola sveta. Imao sam kuma u trgovačkoj radnji ,,Kod tri mladića”. U gimnaziji smo imali lepu nastavnicu nemačkog jezika Nadu Mamuzić. Zbog njene lepote dobro smo učili nemački jezik. Taj moj kum kao vlasnik trgovine ,,Kod tri mladića” zaposlio me je da prilikom kupovine u njegovoj radnji prevodim nemačkim vojnicima šta koliko košta. Oni su kupovali šta bi ugledali, košulje, mantile, ženski veš. Toliko su kupovali da je trgovina moga kuma ostala prazna. Po ulicama videli smo nemačke vojnike kako su ispraznili trgovinu engleskog štofa kod Ivanovića. Videli smo i manji kamion do kojeg su dolazili nemački vojnici i od šofera dobijali pune ruke nemačkih banknota. Lažnih, saznali smo. Promenili su Nemci naziv mesnog kupleraja ,,Kod Stane” u ,,Nova Evropa”. Za primer, na igralištu su streljali doktora Katanića, advokata Ćurčića i još dvojicu zemljoradnika koji nisu hteli da otvore tezgu na pijaci. Komunisti su ćutali jer su u to vreme imali direktivu Staljina. Ali na osnovu naslova ,,Ravna gora”, Draža, Tito, mene čudi kako se Radoš Bajić, poznavalac seoske duše, nije bacio na teme koje nisu zavisile od Draže i Tita nego od običnih ljudi. Evo kako je bilo. Evo jednog junaka za priču, to je tetka Velika koja je noć uoči 1. oktobra 1941. mesila hleb za trgovca Matovića. Još je bila noć kada je ponela hleb i otkrila da na ulicama nema nemačkih patrola. Otrčala je na groblje gde se krilo nekoliko četnika i vikala: ,,Nemci pobegli prema Kraljevu”. U Ljubiću, odmah preko puta Čačka, na levoj obali Zapadne Morave, šuster Miš probudio je partizane, nekoliko njih. I sad, biva oslobođenje Čačka. Od groblja, jaše na konju poručnik kraljevske vojske Marjanović, oslobađa deo Čačka, od ,,Javor” kafane, a iz Ljubića, kasom na konju, oslobađa Čačak partizan Milenko Nikšić. Ne silazeći sa konja, ljube se četnik i partizan na dan 1. oktobra 1941 godine.

Tu slogu četnika i partizana trebalo je videti. Šta rade đaci? Mogu da govorim u moje ime, bio sam srećan, pao iz matematike i morao da učim, ništa kupanje u Zapadnoj Moravi, ništa fudbal. A onda otmeno, u slobodnom Čačku, upis u četnike kod kafane ,,Dragačevo”, dok je upis u partizane kod Sokolskog doma. Moj ceo razred se upisuje u partizane. Zašto? Zato što nas u partizane upisuje najbolje desno krilo Aca Patak. Ceo tim podmlatka prati Acu Patka koji postaje komesar Železničke stanice. Užice je oslobođeno još 15. septembra, pa su počeli da idu vozovi po takozvanoj Užičkoj Republici. Po tačnom redu vožnje četnika i partizana, opet važe peronske karte koje izdaje čika Pera Simić. Kao komesar stanice, Aca Patak ima upravu zajedno sa kapetanom kraljevske vojske, delegatom četnika. Mi smo desetina koja pregleda seljake koji švercuju robu iz Užica, Požege i Gornjeg Milanovca. Danju nas napadaju avioni, u stvari samo jedan ,,bregej” koji baca male bombe… Pa ako ovo nije za budući film o običnim ljudima, pljuni na tekst koji pišem, dragi kolega Radoše Bajiću. Zato mislim da bi trebalo da znaš priče o Drugom svetskom ratu, o ustanku, o običnim ljudima koji su dobili rat.

Na primer, mi, skoro deca, imamo na stanici 57 zarobljenih nemačkih vojnika. Kada se onaj mali avion ,,bregej” pojavi i gađa nas malim bombama, mi smo zamolili nemačke vojnike da se sa nama pojave na pruzi. Imali su još uvek dobre nemačke uniforme, mora da ih je ,,bregej” video pa našu stanicu nije gađao. Ali gađao je pijacu, i mi smo onda sa nemačkim vojnicima otrčali na pijacu i na tezgama pronalazili sir, kajmak, pršutu, slaninu, voće, i jeli, jeli. Posle toga, nemački vojnici su istovarili vagon iz Užica. U njemu je bilo hiljadu knjiga o ,,istoriji komunističke partije”, u zagradi malo ,,b”. Koča Veselinov, koji je skoro perfektno govorio nemački, čitao je uveče nemačkim vojnicima tu ,,Istoriju”.

Ja sam posle ponoći imao stražu sa mojim školskim drugom koji je bio u četnicima. To je bio Veselin Veselinović. Od oružja, imali smo pušku austrijsku zvanu ,,maliher”, od metaka imala je samo svetleće. Njima smo preko dana pucali na onaj mali ,,bregej”. Za razliku od mene, Veselinu je to bilo dosadno. Sledećeg jutra otišao je na front kod Kraljeva, partizani i četnici su opsedali taj grad. Pošto je dobro znao nemački, Veselina su uzeli da sa tenkom četnika upadne u Kraljevo. Uspeli su da zauzmu jednu ulicu, Veselin je izašao iz tenka pozivajući dva nemačka vojnika da se predaju. Ali tenk nije išao za njim, pokvario se, i Veselina veselog, mladog četničkog borca, ubiju. Ima li tih scena u scenariju ,,Ravna gora”?

Sve ovo pišem jer znam da je kolega Bajić, kao pisac, nekada mnogo pomogao Žiki Pavloviću. Dragan Nikolić mi je rekao da je baš Radoša Bajića bila ideja da on, Nikolić, zapeva, naravno grozno, i to je bila lepa scena u filmu ,,Kad budem mrtav i beo”. I taj naziv je Žiki za film dao Radoš Bajić. Znači, on će razumeti ove moje ideje koje su mnogo bolje nego kad se 1941. sastaju Tito i Draža.

P.Đ.

http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/O-Ravnoj-gori-i-obicnim-ljudima.sr.html

1 KOMENTAR

  1. Господине Бајићу и г.Ђорђевићу, Да је дао Бог, срећна слика заједничке борбе Срба четника и Срба партизана против фашиста, трајала би до краја Рата. Али на слободну четничко-партизанску територију стиже – Броз. Мислите да је неважно што је при том и Хрват? Како то да два дана по његовом доласку брозовци врше напад на митраљеску чету Таковског војночетничког одреда да би преотели митраљезе? Преко тих положаја прошао Броз на путу из Београда за Милановац. Ко је наредио напад на Ужице, са почетком 2.новембра 1941. у 4 часа? Ко је тиме отпочео први српско-српски грађански рат у историји Срба? Ко је наредио напад на Чачак и Пожегу? Војничке одговоре знам. Господине Ђорђевићу, нећу Вам их рећи да не буде наметање. Што кажу оригинални документи, рекао бих Вам и ја. Нађите сами. Кључни историјски тренутак разлаза су неуспешни преговори Михаиловић-Броз. Први је тражио преговоре и мислио озбиљно, други само тражио добитак у времену да би што успешније напао. Зато је г.Радош Бајић узео баш те историјске догађаје, за врхунац фабуле радње у филму. Пут до историјског српско-српског помирења је – ИСТИНА. Све што доприноси, макар имало, том циљу, од општенародне је користи. Зато г.Бајићу, само напред, имате подршку овог и свих српских официра, који држе до своје части…Родом сам из Шумадије, Ново Село западноморавско, те из прича мојих рођених предака, од када знам за себе, истина ми је речена као завет Српски…