Perfidije jugoslovenskih komunista u Drugom svetskom ratu 1943.godine – Komunistička zloupotreba Gestapoa

1

 

 Perfidije jugoslovenskih komunista u Drugom svetskom ratu 1943. godine

 

Komunistička zloupotreba Gestapoa

 

Nastojeći da ublaži posledice dezinformacija o aktivnostima Jugoslovenske vojske u Otdžbini, koje su dolazile s britanskog radija “Bi-Bi-Si-ja”, i Kominternine “Slobodne Jugoslavije”, u savezničkoj specijalnoj operaciji za slamanje JVUO i dovođenje komunističkog lidera Tita na vlast, iz štaba Vrhovne komande Jugoslovenske Kraljevske vojske progovoriće, sredinom jula 1943, Ravnogorski – radio “IKS”, ali na svom putu legitimiteta komunističkog Politbiroa, i njegovog Partizanskog pokreta, ka Avnoju i Teheranu, iz dubine podzemlja u učvršćivanju svoje potonje propagande, kao condicio sine qua non, izroniće slučaj “Vranić…”

  “Ovde Radio-stanica ‘IKS’. Govorimo iz slobodnih jugoslovenskih planina svakog dana u 16 časova na talasnoj dužini u sektoru  od 44 metara. Ovo je prva emisija ove jedine Slobodne radio-stanice koja postoji na tlu Jugoslavije. Bilo je dosad više slobodnih stanica, koje su govorile za narod na našem jeziku, ali nijedna nije bila u zemlji. Sve su one u inostranstvu i sve posmatraju naše prilike, naša stradanja, naše patnje sa udaljenosti više hiljada kilometara…” (Spikeri kapetan druge kl. Nikola Milovanović, potporučnik dr Vojin Andrić, kaplar-đak Branislav Nešić.)

Tako se s Ravne gore, 12. jula 1943. godine, oglasio prvi radio Ravnogorskog pokreta, nastavljajući:

“ Za poslednja dva meseca Gestapo je primio u službu veliki broj agenata iz komunističkih redova. I dosad su komunisti odlazili u Gestapovce, ali ova poslednja navala kazuje ubedljivo, da se sada radi po jednom utvrđenom planu. Svesno svoje nemoći, vođstvo partizana izdalao je naređenje  izvesnom broju svojih pogodnih pristalica da uđu u Gestapo i otuda pomoću Nemaca organizuje borbu protiv Dražine organizacije. Sva veća hapšenja koja su izvršena u poslednje vreme od strane Gestapoa, kako u Beogradu tako i u unutrašnjosti Srbije, izvedena su po dostavi novih agenata komunista. Skrećemo pažnju, naročito varoškom stanovništvu, da se čuva provokacije svake vrste i da ime svakog agenta, ukoliko koji bude otkriven, dostavi najbližem pretstavniku jugoslovenske vojske. A naši seljaci već znaju šta se radi sa nepoznatim licima, koja se šunjaju po selima pod raznim izgovorima. Komunisti, koji se stavljaju u službu Gestapoa, nimalo se ne stide da se pojavljuju u nemačkoj unifromi. Po gradovima oni to ređe čine, ali u selima su vrlo česti gosti. I kad zbog njihovih postupaka pukne puška, i obori  nekoga od ovih izdajnika u nemačkoj uniformi, onda pada 100 nevinih srpskih glava u cilju odmazde”. (Vojni arhiv Ministarstva odbrane Srbije, Arhiva VK Kraljevske jugoslovenske vojske (ČA), Br. reg. 1/1-3, k-17.)

 Šef Gestapoa u Srbiji nemački general Majsner, u razgovoru s bugarskim generalom Stančevim, govorio je te 1943. godine: “U toku ovih dana Gestapo sprema masovna hapšenja od pet  do šest hiljada ljudi, i to samo iz Beograda. Spiskove lica u Gestapou spremaju Srbi, koji su tamo na službi… Sva hapšenja se vrše po uputima Srba  koji su u službi Gestapoa…” (Isti izvor, 8/8-1, k-18, vk-h-112)

 I na kraju, u kontekstu Gestapo-aktivnosti pomenimo jednu izjavu Udbi Živojina Đurića (Bela Crkva, početak oktobra 1960): “Iz Ravne Banje pošli su Rade Stanisavljević, i (ja) Đurić Živojin, i otišli noću na sastanak sa Đurić Radoslavom, major BJV, komandant ‘četničkog štaba 110’ (i Južnomoravskog korpusa JVUO)…. On (Đurić) je nastojao da me ubedi da je Vera (Pešić), prividna sekretarica ministra unutrašnjih poslova Tase Dinića (u Nedićevoj vladi) bila nacionalista i radila za (partizanski) NOP”. Dalje Đurić kaže da je “Vera često nosila pisma u crkvi Sv.(ete) Petke, na Kalemegdanu, i tu održavala sastanke sa nekim čovekom, koji po izgledu liči na Penezića. Više puta je viđao tog čoveka. To je bilo 1943.” (Arhiv Srbije, fond BIA, Dosije 1/II, fasc. CLVIII)

 U to vreme, dok su u Štabu VK Jugoslovenske Kraljevske vojske stizali izveštaji o aktivnostima Gestapoa u 1943. godini, dogodio se Drugi Avnoj i Savezničko priznanje u Teheranu komunističkog partizanskog pokreta. Ali dogodio se i monstruozni zločin u selu Vraniću (tridesetak kilometara jugo-zapadno od Beograda) za koji službena istorija jugoslovenskog komunističkog režima optužuje Vrhovnu komandu Vojske Kraljevine Jugoslavije i koji je Dragoljub Pantić opisao u knjizi Noć kame, pišući sem ostalog: “U noći između 20 i 21. decembra 1943. godine, četnici Draže Mihailovića okupili su se u susednom selu Jasenku i, podeljeni u tri grupe, mučke su upali i u selo Vranić i zverski, na spavanju, poklali čitave porodice partizanskih saradnika. U 14  porodica, ko god se te noći zatekao u kući – nije preživeo. Te stravične noći, zločinci su zaklali 72 rodoljuba, među kojima 35 žena i devojaka i desetoro nedužne dece, od kojih dvoje u kolevkama…”

 Tek posle pada “gvozdene zavese”, i završetka “hladnog rata” poslednje decenije 20. veka, u javnosti se mogla čuti i “druga strana” – svedočenje oficira Milisava Markovića te službene Jugoslovenske vojske o odnosu funkcije komandovanja prema odnosnom zločinu u Vraniću, u knjizi Sa Dražom u pobedu ili smrt (Toronto-Beograd, 2001, str. 62-64). On kaže: “Zauzimao sam položaj komandira 1. čete 1. bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa, grupe Beogardskih korpusa… Kasno u jesen 1943. jedna partizanska grupa iz Srema prebacila se između sela Barič i Umke, pa preko Dubokog do Lipovačke šume. Ta sremska partizanska grupa je najverovatnije dobila naređenje da se prebaci preko Save i spoji sa kosmajskim partizanima. Komandant 2. bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa potporučnik Spasoje Živanović Zeka, koji se nalazio u selu Meljak, obavešten je da se jedna naoružana grupa nalazi u Lipovačkoj šumi. On je odmah naredio pokret prema Lipovačkoj šumi. Jedan vod kao prethodnica sukobio se sa partizanima i počela borba. Zekin bataljon razbio je partizansku grupu ali pucnjava nije prestajala do ponoći. Po prestanku borbe, Zeka je naredio da se bataljon sa ranjenicima prebaci u selo Vranić, odakle mu je žena. Selo Vranić imalo je više partizanskih simpatizera jer su učitelj i pop još 1941. otišli u partizane. Poznavajući kuće partizanskih simpatizera, svih svojih 12 ranjenika razmestio je po njihovim kućama. Ostalo ljudstvo razmestio je po ostalim kućama. Ujutru, kad su ustali, sve je bilo mirno. Zeka je pošao sa svojom pratnjom da obiđe ranjenike. Kada je ušao u prvu kuću naišao je na užasnu sliku, dva njegova ranjenika, leže zaklana u lokvi usirene krvi. Ovakav prizor je bio i u drugim kućama. Užasnut time šta je video, naredio je da se svi odrasli muškarci iz tih kuća svežu i izvedu izvan sela i streljaju. To je i učinjeno. Svi su streljani iz vatrenog oružja. Istoga dana poslao je izveštaj komandantu brigade, komandantu Avalskog korpusa, kao i komandantu grupe Beogradskih korpusa Aleksandru Mihailoviću… Posle nekoliko dana stigao je kurir iz Vrhovne komande i doneo naređenje generala Mihailovića. U naređenju je naznačeno da se potporučniku Spasoju Živanoviću oduzme čin i da mu se zabrani bilo kakvo vršenje dužnosti kao starešine, a Vrhovna komanda će ceo predmet staviti u arhivu, s tim ako ostane živ, održi suđenje posle rata. Živanović je naređenje primio bez ikakvog prigovora…”

 Očevidno da su agenti jugoslovenskog komunističkog režima dobro pročistili arhivu Štaba VK Jugoslovenske Kraljevske vojske jer do sada nisam uspeo da pronađem još neku činjenicu o toj tragediji, i gnusnom, i smišljenom, zločinu u Vraniću decembra 1943. godine, za koji je iskorišćen propust komandanta potporučnika Živanovića, koji nije postupio po “Uredbi o prekim vojnim sudovima u pripravnom, mobilnom i ratnom stanju”, u koju su unete “izmene Njegovog Veličanstva br. 322 od 5. marta 1943. godine” (Vojni arhiv, 2/1-1, k-3) i “Naredbe načelnika Štaba VK i ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije” (Uredba o formiranju i postupku narodnih sudova, isti izvor, 33/2, k-2)  i “Naredbe načelnika Štaba VK od 27. septembra 1943. godine” u kojoj se, sem ostalog, kaže: “da se ni jedno ubistvo u cilju čišćenja, ili ma kom drugom cilju, više ne vrši bez presude nadležnog i propisno obrazovanog prekog vojnog suda po odnosnom slučaju… O svakom izvršenju presude ima se ovome štabu dostaviti overen prepis presude za knjigu evidencije streljanih lica…”, što  sve govori da se pominjani broj žrtava u Gestapovim dokumentima može protumačiti kao dobro izrežiran monstruozan zločin komunista u redovima Gestapoa za Teheransko priznanje Jugoslovenskog komunističko partizanskog pokreta iskoristivši prethodno nastali zločin samovoljnog komandanta bataljona Avalskog koprusa.

 Na takav zaključak upućuje slučaj koji se zbio godinu dana kasnije u malom istočno-pruskom selu Nemersdorfu, koji je opisao Gvido Knop, Istorija, Tajne 20. veka (Narodna knjiga, 2005, str. 175-185). Naime, kada se u zatišju borbe dogodio prvi sovjetski masakr na nemačkom tlu (postreljano iz kolektivnog skloništa 12 žitelja među kojima majka s četvoro maloletne dece i potom su s drugih lokacija donešene još 14 žrtve rata…), Gebelsova propaganda (dovedeni su lekari, poznate ličnosti i novinari iz neutralnih zemalja Švedske i Švajcarske, ali i francuski izveštači, kao i kamermani i fotoreporteri) je odmah stvorila sinonim za zlodela Crvene armije prema nemačkom civilnom stanovništvu (kasnije se pridodavalo i govorilo da su u oktobru 1944. žene brutalno silovane i zakivane za vrata od ambara, u stanovima pronađene još 72 žrtve…) pa je autor knjige zaključio: “Besna nacistička štampa nastojala je da uvede mrtve u igru ne bi li mobilisala poslednje rezerve za odavno  izgubljen rat”.

 Nije poznato da li su, na koji način, i s kojom svrhom, korišćeni podaci Gestapoa o stravičnom zločinu i tragediji u Vraniću u decembru 1943. godine (možda je posle razgovora s Nedićem Hitler zabranio bilo kakve manipulacije?), ali, svakako, ne slučajno, član CNK Aksentijević izvlači logičan zaključak da “Gestapo skuplja podatke… sa ciljem da kompromituju našu organizaciju kao terorističku, koja vrši gori teror nego Titove bande”, što su Avnoj, i savezničko priznanje Jugoslovenskog partizanskog pokreta – tajne vojne odluke – činjenice koje u tome nalaze svoje opravdanje. Profesor dr Ognjan Adum, sada počasni predsednik Udrženja pripadnika JVUO 1941-1945, jedan od članova štaba Vrhovne komande obavljajući poslove šifranta u Odeljenju veze, seća se da je krajem 1943. godine bilo reči o nekakvom naređenju generala Mihailovića da se Zeki skinu činovi i sudi posle rata…

 No da je “slučaj Vranić” smišljena perfidija jugoslovenskog komunističkog Politbiroa, s precizno definisanim ciljevima, sem ostalog, uverava i ispovedanje njihovog člana, sudije predsednika  Vrhovnog suda FNRJ – Vojnog veća, pukovnika Miroslava Đorđevića koji je, tri decenije posle umorstva armijskog đenerala Mihailovića, pokajnički ocenio: “Ako nam Bog ne oprosti, nećemo stići da se naplaćamo silnih  kazni za tolike učinjene grehote. Opstajanje na vlasti samo odlaže plaćanje  onoga što se jednom mora platiti”.

 

 Novica Stevanović, pukovnik u penziji

 

 

1 KOMENTAR

  1. Да је случај с.Вранић у комунистичкој ратној пракси сигурно могућ, поред његовог заташкавања од стране власти бивше Југославије, стоји и вишедеценијско заташкавање улоге 1. и 2.пролетерског казненог батаљона Штаба Ј.Броза за Црну Гору, из 1941. Нетачно? Молио бих да неко из СУБНОР изнесе чињенице против овог податка. Такође, против податка о дејствима специјалног батаљона ОЗН и КНОЈ, почевши од октобра 1944, у централном делу окупационе Србије. Војници КНОЈ и официри ОЗН, пресвучени у униформе ЈВуО, са ознакама официра Краљевине, са пуштеним брадама, сравнили су са земљом седам ваљевских села, да би цео ваљевски крај припремио за изборе. Акција је предузета јер су Ранковић и Крцун знали да је то лојалистички крај, да ће гласати за демократску листу, а против листе НОФ-Ј.Броз. Успели су: цела област ових села гласала за Ј.Броза. Батаљон оперисао у зонама од р.Дрина-р.Велика Морава-р.Западна Морава. Постоје многа сведочења о њиховом крстарењу нпр. областима Левач, Гружа, Таково Црна Гора (ужичка). Или је и ово „неистина“? Извештај ОЗН за Србију о његовом дејству, тако бар кажу они који су га читали, грешком чистача Архива, заглавио међу „обочним“ војним документима. Није тачно?